Izašla je nova studija pod nazivom „European Governance of the Energy Transition“ o tome na koji način povećati ulaganja i osigurati postizanje klimatskih i energetskih ciljeva do 2030. godine. Ključna otkrića studije koju su izradili neprofitna organizacija Enel Foundation i konzultantska tvrtka European House Ambrosetti u suradnji s tvrtkom Enel, su sljedeća:

Sljedećih 10 godina bit će ključne u ograničavanju globalnog zagrijavanje ispod 1,5 oC, dok je cilj Europe postati globalni predvodnik u energetskoj tranziciji. Komisija je revidirala ciljeve za smanjenje emisija stakleničkih plinova s 40% na 55% do 2030. u odnosu na razine iz 1990. Ostvarenje takvog ambicioznog cilja bi omogućilo EU da bude bliže ostvarenju klimatske neutralnosti do 2050.
Za postizanje ciljeva do 2030. potrebno je zadovoljavanje trenutačnih potreba za ulaganje u sektore (transport, zgradarstvo, obnovljivi izvori energije, elektroenergetska mreža i industrija) koji će biti dio energetske tranzicije. Za EU je potrebno 3564 milijarde eura čime bi se u sljedećih 10 godina akumulirao BDP od preko 8 milijardi eura.
S obzirom na dosadašnji tempo, Europa bi postigla svoj cilj smanjenja stakleničkih plinova za 55% tek u 2051., a ne u 2030. godini, kako je planirano. Osim smanjenja stakleničkih plinova koji bi kasnili 21 godinu, Europa bi kasnila i u postizanju ciljeva povećanja udjela obnovljivih izvora energije u proizvodnji za 40% (2043.) i povećanja energetske učinkovitosti za 36% (2053.) koji su također planirani da se ostvare do 2030.
Kašnjenje s postizanjem klimatskih i energetskih ciljeva EU-a je uzrokovano nedostatkom upravljanja energetskom tranzicijom.
U studiji je upravljanje energetskom tranzicijom definirano kao skup uloga, pravila, postupaka i alata (na zakonodavnoj, provedbenoj i nadzornoj razini) čiji je cilj postizanje strateških i operativnih ciljeva koji su:

  • postavljanje klimatskih, energetskih i ekoloških ciljeva te njihovo učinkovito postizanje;
  • maksimalna sinergija između svih uključenih sektora i aktera, uključujući institucije EU-a i države članice te zemlje izvan EU-a;
  • učinkoviti raspored potrebnih ulaganja;
  • osiguravanje jednostavnih procesa i postupaka te postavljanje odredbi o odgovornosti, kontroli i provedbi,
  • osiguravanje provođenja aktivnosti i postizanje rezultata.

Postojeće europsko upravljanje energetskom tranzicijom ima tri izazova:

  • Energija je zajednička i pripada svim državama članicama i EU koji mogu po tom pitanju donositi zakone i pravno obvezujuće akte.
  • Potreba za „neizravnom“ provedbom. Sustav koji se temelji na obvezujućim ciljevima na razini EU-a i neobvezujućim ciljevima država članica (s izuzetkom smanjenja stakleničkih plinova, koji je obvezujući i na razini država članica) usklađen je sa sustavom „neizravne“ provedbe. Planom oporavka EU se postupno okreće prema sustavu u kojem su države članice odgovorne za dobro korištenje golemih sredstava koje je osigurala Komisija. To zahtijeva hitnu i koordiniranu akciju država članica radi utvrđivanja i provedbe jednog od najvećih investicijskih programa u povijesti, osiguravajući pravodobnu koordinaciju različitih javnih i privatnih aktera, dok se istovremeno rješava neučinkovitost sadašnjeg sustava.
  • Potreba za jačanjem novog mehanizma upravljanja ciljevima politike. Trenutni mehanizam za upravljanje ciljevima politike i njihovog prenošenja u nacionalne planove i dalje se temelji na viziji Plana oporavka koji je uzrokovao neke neučinkovitosti. Ciljevi za obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost utvrđeni u „Okviru za klimu i energiju do 2030.“ nisu obvezujući na razini država članica, već samo na razini EU-a, dok je cilj za smanjenje emisija stakleničkih plinova izravno obvezujući za države članice. Zbog toga, sve države članice ne rješavaju ciljeve EU-a na odgovarajući način, a njihovi su rezultati vrlo neujednačeni i nezadovoljavajući. Ciljevi država članica i njihovo djelovanje u postizanju tih ciljeva moraju se brzo uskladiti s mogućnostima koje nude raspoloživi resursi Plana oporavka.

S obzirom na navedene izazove, u studiji je ponuđeno sedam prijedloga za rješavanje problema upravljanja energetskom tranzicijom, a oni su:

  • provedba jačeg oblika suradnje u upravljanju energetskom tranzicijom, službeno priznajući njezinu ključnu ulogu;
  • usvajanje regionalnog pristupa za poboljšanje integracije tržišta EU-a;
  • poticanje na međunarodnoj razini uspostavu mehanizma za prilagodbu ugljika na granicama (CBAM);
  • promoviranje učinkovitijeg mehanizma da nacionalno determinirani doprinosi (NDC) budu u skladu s ciljevima Pariškog sporazuma;
  • pojednostavljenje postupka autorizacije za elektrane na obnovljive izvore energije i davanje prednosti mjerama povećanja energetske učinkovitosti;
  • izrada homogeniziranog i standardiziranog mehanizma interakcije između lokalne vlasti i operatora distribucijskog sustava i sustava skladištenja energije;
  • promoviranje potpune integracije jedinica lokalnih i regionalnih samouprava i klastera tvrtki na lokalnoj razini, ekosustava inovacija i energetskih zajednica s nacionalnom distribucijskom mrežom.

Izvor slike: Pixabay